Zanimljivo je da počinjem pisati ove misli sjedeći uz bazen u selu iz kojeg su ljudi emigrirali zbog nestašice vode, a sada je utočište za ljude koji cijene mir i tišinu usred netaknute hercegovačke prirode, obogaćene dodirom tradicije.
Zar nije fascinantno kako se u životu sve vrti u krug?
Moje ime je Ana i vlasnica sam imanja Bandurića Kuća. Naslijedila sam ovo mjesto od svoje majke, koja ga je prije toga naslijedila od svog oca. U to doba u Hercegovini nije bilo uobičajeno da kćer naslijedi mnogo, ali njen otac je inzistirao, uvijek osjećajući da joj nije dao dovoljno. Prihvatila je to samo zato što je to mjesto njenog rođenja, kao i mnogih njenih braće, sestara i rođaka. Valja napomenuti da je moj otac nevoljko prihvatio ponudu od svog tasta jer je i sam bio iz Imotskog, još jednog područja gdje niste željeli ništa od obitelji svoje supruge.
Pitam se je li moj djed imao viziju kako će ovo mjesto izgledati jednog dana u budućnosti? Mora da jest, jer bio je čovjek ispred svog vremena. Čak je i tada govorio da će glavna cesta prolaziti kroz selo. Činilo se kao pusta želja, ali pogledajte nas danas! Gotovo da možemo dohvatiti naplatne kućice autoceste Split – Međugorje. Odjednom, nismo zaboravljeno mjesto, tu smo, tik iza ugla od glavne autoceste. A ipak, sačuvali smo mir i tišinu, tako poželjne u ovom svijetu koji se stalno mijenja.
A zašto smo imanje nazvali “Bandurića kuća”? U pitanju je nadimak mog djeda kojem smo ovom gestom odali poštovanje koju zaslužuje.
